Probiotici su postali kulturološki, a ne samo medicinski pojam. Ušetali su se u opće znanje, spominju se u reklamama, gotovo redovno ih susrećemo na društvenim mrežama, a internet je preplavljen stranicama koje Google nudi kada pretražujete riječ „probiotic“. Doista, probiotici zaslužuju svoje mjesto u općoj, a ne samo medicinskoj javnosti, no tako veliki broj podataka može nas sve zbuniti. U odabiru dobrog probiotika potrebno je najprije naći samo temelje pojma, odrediti njegove granice i realnu primjenu.
Borbe s definicijama: Probiotik vs prebiotik
Započnimo prvo s definicijom pojma probiotika. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, probiotici su „živi mikroorganizmi koji u adekvatnoj dozi doprinose zdravlju domaćina“. Organizacije poput ISAPP, International Scientific Association for Probiotics and Prebiotics, (Međunarodno znanstveno udruženje za probiotike i prebiotike) pomogli su definiranju samog pojma. Dakle, prvi uvjet da se nešto zove probiotik je prisustvo živih mikroorganizama, što znači da mora postojati objektivni način ispitivanja te tvrdnje.
Što ako je mikroorganizam mrtav? Može li i dalje djelovati na naš organizam? Nakon puno znanstvenih studija, od molekularnih do kliničkih, kratki odgovor glasi – da. Oni su postbiotici. ISAPP nudi dobru definiciju postbiotika: „proizvod koji sadrži nežive mikroorganizme i/ili njihove produkte, a koji doprinose zdravlju domaćina“. Koja je razlika probiotika i postbiotika? Probiotici djeluju isključivo kao živi mikroorganizmi, dok postbiotici djeluju kao neživi, „ubijeni“ mikroorganizmi? Kako je to moguće? Oni stvaraju razne molekule, primjerice na svojoj membrani ili stijenci, koje utječu na naše zdravlje. Zbog toga je u definiciju ubačena riječ „i/ili njihove produkte“, što znači da nas mogu zanimati samo neke molekule koje stvaraju, a ne samo cijeli mrtvi mikroorganizmi.
Što su to prebiotici? Prema ISAPP, to su „supstrati koje selektivno koriste mikroorganizmi, a doprinose zdravlju domaćina“. Jednostavnije rečeno, to su tvari koje neki mikroorganizmi koji žive u nama koriste kao hranu i time potiču njihov rast i funkciju. Takvi mikroorganizmi, zauzvrat, pozitivno doprinose našem zdravlju. Primjerice, neka vlakna omogućuju mikroorganizmima naših crijeva da stvaraju više maslačne kiseline, a maslačna kiselina dobro utječe na zdravlje naših crijeva. Prebiotici nisu samo vlakna iz hrane, već mogu biti i drugi tipovi kemijskih tvari poput polifenola.
Sinbiotici su „smjesa živog mikroorganizma i supstrat(a) koje koriste mikroorganizmi domaćina, a doprinose zdravlju domaćina“. To su dakle kombinacije probiotika i prebiotika, s tim što prebiotik u toj smjesi ne mora nužno podržavati rast sam probiotika, već vlastitih mikroorganizama.
Više o mikrobiomu
Što je pojam mikrobioma? Nekoć smo mikrobiom znali nazivati „ljudska flora“ ili „crijevna flora“. Naziv koji se itekako još uvijek vuče u općoj kulturi je netočan. „Flora“je pojam rezerviran za biljne zajednice. Mikrobiom je točniji naziv kojeg američki NIH, National Institutes of Health, definira kao „ukupnost svih mikroorganizama, poput bakterija, virusa i gljivica i njihovih gena, a koji žive na i u tijelu“. NIH, na žalost, nije fer prema cijelom jednom carstvu života. Osim bakterija, u našem tijelu živi i skupina mikroorganizama koji se nazivaju arheje i koji su vrlo različiti od bakterija. Mikrobiom je integralni dio našeg tijela koji je neophodan za normalan, zdrav život.
Kvalitetan probiotik: Pravila za odabir
Prilikom odabira kvalitetnog i učinkovitog probiotika moramo znati nekoliko bitnih činjenica, koje nam mogu olakšati naš odabir. Zašto na nam je to bitno? Ako krećemo od činjenice da nisu svi probiotici isti i da nije svaki probiotik namijenjen za svaku tegobu, naš izbor i odluka mogu biti otežani obzirom da na tržištu imamo veliki broj probiotičkih proizvoda, različitih sojeva, doza i oblika.
1. Pravilo: Točna vrsta i soj
Prvi uvjet u odabiru kvalitetnog probiotika je vrlo jednostavan: moramo znati njegovo ime, prezime i OIB. U svijetu mikroorganizama ime i prezime su ime roda i točno ime vrste, baš kao kod životinjskih i biljnih vrsta. Saccharomyces boulardii je probiotički soj kvasca iz roda Saccharomyces, a „boulardii“ točno definira vrstu. Lactobacillus acidophilus pripada rodu Lactobacillus, a „acidophilus“ definira točnu vrstu. No, to nije dovoljno. Moramo znati točan soj, njegov OIB. Poznavanje soja nije ništa novo u svijetu mikrobiologije. Primjerice, neki sojevi bakterije Escherichia coli su iznimno patogeni (opasni), a neki su potpuno bezopasni. Svojstva probiotika striktno ovise o soju, primjerice, Saccharomyces boulardii DBVPG 6763 .
Sistematika živih bića je dinamična znanost u kojoj su nove genetske tehnike analize uvele velike promjene. U zadnjih dvadesetak godina brojne vrste biljaka i mikroorganizama su promijenile svoj naziv, te rod i obitelj. Promjene mogu izazvati zabune. Nakon opsežnih genetskih istraživanja, Saccharomyces boulardii je postao podvrsta Saccharomyces cerevisiae. Kako je vrlo velik broj istraživanja dostupan s imenom Saccharomyces boulardii, ovaj stari naziv će još dugo ostati u primjeni. Sličan je primjer s poznatim probiotičkim sojem LGG, Lactobacillus rhamnosus Gorbach & Goldin, koji je promijenio naziv u Lacticaseibacillus rhamnosus GG. Ne bi vas to trebalo previše zamarati, jer sinonime vrlo lako nalazite na internetu.
Probiotici dolaze iz različitih izvora. Saccharomyces boulardii izoliran je iz biljke voća ličija, neki probiotički sojevi izolirani su iz fermentiranih mliječnih i biljnih proizvoda, a neki iz čovjeka. Podrijetlo probiotika ne govori kakav će biti učinak, to je moguće procijeniti tek nakon kliničkih ispitivanja. Podrijetlo probiotika stoga nije kriterij njihove kvalitete. Probiotik s jednim ili više sojeva? Užareni sukob oko odgovora na ovo pitanje više se odvija u sferi marketinga nego na medicinskoj razini. Svejedno je, pod uvjetom da kliničke studije doista potvrđuju učinak.
Ukoliko probiotiku na tržištu nije navedena točna vrsta i soj, nemojte ga kupovati.
2. Pravilo: Biološka svojstva
Da bi neki mikroorganizam bio probiotik, moramo biti dobri domaćini u kojima će se probiotik osjećati ugodno i moći se umnožavati. To zvuči naizgled logično i banalno, ali itekako ograničava broj mikroorganizama koji mogu biti probiotici. Čovjek stvara niz obrambenih linija kojima sprječava potencijalno opasne mikroorganizme da prodru i naše tijelo. Kiselina u želucu te žuč koju stvara jetra i luči u probavni sustav nespecifične su obrambene linije koju mogu ubiti i dobre, a ne samo loše bakterije. Zbog toga kvalitetan probiotik mora imati sposobnost prolaska kiselinu želuca i žuč. Kvalitetnim probiotičkim sojevima ispitano je svojstvo preživljavanja kiseline i žuči.
Probiotički sojevi moraju biti sigurni i njihovo korištenje u hrani, dodacima prehrani i lijekovima moraju odobriti specijalizirane organizacije. Probiotici na različite načine utječu na ljudsko zdravlje. Mogu stvarati bakteriocine ili druge tvari kojima koči rast opasnih mikroorganizama. Probiotici mogu sami stvarati molekule koje doprinose zdravlju probavnog sustava ili sami mogu poticati naš mikrobiom da ih stvara. Probiotici utječu na imunološki sustav. Taj je utjecaj striktno ovisi o soju, pa neki sojevi djeluju više protuupalno, a neki podižu razinu aktivnosti pojedinih dijelova imunološkog sustava.
Sva ta biološka svojstva zajedno ostavljaju diktiraju njihova svojstva u čovjeku, odnosno kliničkoj primjeni. U interpretaciji znanstvenih istraživanja in vitro i in vivo (na životinjama) treba biti vrlo oprezan. Naglašavanje samo jednog svojstva ne znači da će biti djelotvoran u čovjeku. Potrebno je relativno veliko znanje relevantnosti tehnika kojima se ispituju probiotici i njihove povezanosti s djelovanjem u čovjeku. Treba se kloniti i nepotrebnog senzacionalizma i nerealnih tvrdnji o ljekovitim djelovanjima probiotika.
Probiotik i rezistencija na antibiotike
Potencijalni problem probiotika je potencijalni prijenos otpornosti na antibiotike. Geni za rezistenciju mogu se nalaziti u bakterijama na malenim genetskim strukturama nazvanim plazmidi. Takvi plazmidi mogu se prenijeti na druge, opasnije mikroorganizme i izazvati rezistenciju na antibiotike. Poznati probiotički soj Lactobacillus reuteri DSM 17938 nastao je iz soja izoliranog iz čovjeka, Lactobacillus reuteri ATCC 55730. Lactobacillus reuteri ATCC 55730 nosi gene za rezistenciju na antibiotike, pa je bilo potrebno izbaciti te plazmide tzv. protoplastnom transformacijom da bi nastao siguran probiotik. Najmanji rizik prijenosa nose kvasnice. Neki probiotički sojevi, poput onih vrste Enterococcus faecium, mogu nositi gene za otpornost na antibiotike. Možete pitati stručnu osobu za rizik pojedinog soja u prijenosu rezistencija na antibiotike, pogotovo u svjetlu činjenice da se probiotici najčešće i koriste uz antibiotike.
Naziv i soj mikroorganizma nalazimo napisan na kutijicama proizvoda. Biološka svojstva nisu opisana na proizvodima, ali ih nalazimo u znanstvenim bazama podataka. Veći broj kvalitetnih znanstvenih publikacija o određenom soju može biti dodatni, no svakako ne jedini pokazatelj kvalitete probiotičkog soja. Nerealni, senzacionalistički marketing može biti kriterij kvalitete probiotika i takve je mudrije izbjegavati. Treba biti skeptičan prema probioticima iznimno visoke cijene, osim ako doista nije opravdana kliničkim studijama i kvalitetom.
3. Pravilo: Koliko je živih mikroorganizama u probiotiku?
Kada biste znali da je za djelovanje antibiotika potrebna doza od 500 mg, da li biste imali povjerenja u dozu antibiotika od 125 mg? Vjerojatno ne. Postoje razlike između antibiotika azitromicina ili lijeka protiv boli ibuprofena u odnosu na probiotike. Učinkovitost lijekova poput antibiotika ili ibuprofena ovise o razini apsorbiranog lijeka koji se potom raspodjeljuje između krvi i tkiva.
Probiotici se ne apsorbiraju i odnos između njihove sigurnosti (toksičnosti) i djelotvornosti (učinkovitosti) prati drugačija pravila od malih organskih molekula poput azitromicina i ibuprofena. Zbog toga se doza probiotika ne korigira nužno po težini ili površini tijela. Doze u vrlo male djece znaju biti iznenađujuće visoke u odnosu na dozu u odraslih ljudi. Ipak, postoji određeni minimum. Doza probiotika se obično izražava u CFU, colony forming units ili broju kolonija koje narastu iz probiotičkog proizvoda. Za djelovanje je potrebno dati određenu dozu probiotika i premala doza neće imati smisla. Nekoliko neovisnih profesionalnih medicinskih udruženja daje smjernice koje se doze moraju primijeniti.
Probiotik i stabilnost
Glavna slabost probiotika je njihova stabilnost. Bilo da se radi o suhim, liofiliziranim probioticima u kapsulama i tabletama ili živim kulturama u fermentiranim napitcima, probiotici propadaju tijekom vremena. Ta slabost nije nepoznata ili jedinstvena za probiotike. Biološki lijekovi u kojima se nalaze živi mikroorganizmi su nestabilni i potrebna je velika pažnja u načinu pohrane. Već smo nekoliko desetljeća s